Poginuli i nestali iz župe Buhovo

26.01.2009., ponedjeljak


Spomenik palim i nestalim hrvatskim braniteljima u Buhovu
Photobucket
Sjećanja, molitve i razgovori posvećeni mještanima Buhova nestalim u II. Svjetskom ratu nisu prestajali ni u olujnim danima komunističke Jugoslavije. Sveta Misu za njih redovito se održava od 1975., zahvaljujući don Tomislavu Majiću, koji je bio pokretač te inicijative. Naravno, tih se godina njihova imena nisu javno spominjala. Inicijativa za izgradnju spomenika pokrenuta je 1990. Međutim, ratne nedaće odgodile su realiziranje ove inicijative za nekoliko godina. Spomenik je izgrađen nakon Domovinskog rata. Svečano je otvoren povodom tridesete obljetnice župe Buhovo 08. kolovoza 1999. U nazočnosti više od tisuću ljudi, spomenik je blagoslovio Mostarsko-duvanjski biskup mons. Dr. Ratko Perić. Spomenik, posvećen 66-rici stradalih u II. Svjetskom i dvojici u Domovinskom ratu, otvorio je tadašnji ministar u Vladi Republike Hrvatske Milan Kovač.
Središnji znak na spomeniku predstavlja slovo V kao pobjedničko znamenje (Victoria, latinski, pobjeda). U njemu je ugrađen uobičajeni hrvatski grb, ali mu je gornji desni dio u zemljopisnim granicama Bosne i Hercegovine isječen. Time je označena rana, koja je našoj Domovini nanesena turskim osvajanjem i djelomičnim oslobađanjem, što ga je započela tuđinska sila 1699. i 1945. U podnožju spomenika upisana su imena šezdeset i sedmorice stradalih žitelja Buhova, te stihovi pokojnog fra Lucijana Kordića: Pospite nas cvijećem, molite se za nas, umrli smo za pravdu i slobodu !

Photobucket


- 13:56 - Komentari (0) - Isprintaj - #

24.01.2009., subota


RATNIKU SVJETLOSTI


Ljuljaju li tvoje kosti
njedra mariborske šume?

Smiruje li šum vjetra dušu tvoju?

Čuješ li me, ja te zovem!

Grije li te plamen dogorjele svijeće,
rose li te suze moje?
Osjećaš li hladne ruke;
ja krv sam krvi tvoje.

Znamenovana imenom tvojim,
u ruci svjetlost nosim;
s lijeva ozebla srca
Smrt vremenom kosim.

Neka te ljulja tuđa šuma,
nek' te njeno lišće štiti,
znam, jednom srest ćemo se
i svoji na svome biti!

Ivana Zlopaša

- 13:30 - Komentari (2) - Isprintaj - #

18.12.2008., četvrtak


Svjedočenje Pere /Periše/ Stojića iz Buhova
Photobucket

Jedan od preživjelih sudionika Bleiburške tragedije i Križnog puta bio je i, danas pokojni, Pero-Periša Stojić iz Buhova. Njegova sjećanja na «Kalvariju» hrvatskog naroda kao i na njegovu osobnu «Kalvariju» objavljena je u širokobriješkom tjedniku «Vrisak» od 02. svibnja 1991. Ovo je dio njegovog svjedočanstva.

Povlačenje me zateklo u Zagrebu gdje sam vježbao novake. Nikada nismo pomišljali na gubljenje rata. Rat je za nas bio borba za Hrvatsku i Boga. P
oštovali smo vrline i nismo bili nikakvi razbojnici i koljači što se o nama cijelo vrijeme govori. Mi smo samo branili svoju zemlju. Partizane smo gledali kao antikriste a petokraku kao napad na našu vjeru, jer to se pokazalo točnim kasnije kada su izišli iz šume.
S novacima sam se premjestio u Karlovac gdje nas je teško pokosio tifus. Bolesni novaci su nam pravili velike probleme a nismo ih mogli a ni smjeli ostaviti. Takva je bila zapovijed. Stavljali bismo ih u zaprežna kola i odvozili u Zagreb u bolnice.

Prije samog povlačenja rečeno nam je kako će se onaj tko se uspije povući do 15 svibnja spasiti i priključiti našim postrojbama vani. Putem prema Austriji valjale su se nepregledne kolone pune tišine i očekivanja s uplašenim ženama i djecom, jer nitko nije htio ostati i čekati sudbinu pred partizanima i Rusima. Koliko je god bilo vojske još je više bilo civila.
Uz put smo se stalno tukli za goli opstanak a morali smo braniti i nejač sa nama. To nam i nije bio naročit problem, jer smo se znali i htjeli tući a partizani su nas se bojali kao kuge. Oni su samo kao čopor koji je napadao jednoga bili jaki.
Danima smo tako napredovali i čekali susret sa zapadnim silama, sa kršćanskim ljudima koji poštuju vojna pravila. Zaustavili smo se kod Dravograda jer su nam na tom mjestu kazali da smo stigli. Bili smo silno iscrpljeni ali i veseli jer smo mislili kako je došao spas. Tada nismo ni slutili što bi nam se kasnije moglo dešavati.

Civile su stavljali na stranu. Znali smo da se vrše neki pregovori. Nismo znali tko nas zastupa, nije nas to ni uzbuđivalo puno, jer smo bili uvjereni u spas a imao nas je tko i voditi.
Vjerovali smo svi odreda da će naši brzo sklopiti sporazum a Amerikancima i Englezima. Tko se tada razumio u politiku, znali smo zašto smo ratovali i znali smo zašto nam se boriti. Borili smo se za Nezavisnu Državu Hrvatsku i nije nam trebalo ničije, samo smo htjeli svoju pušku na svome ramenu i svoj trud u svome džepu. Što je bilo normalnije nego da nas u tome potpomognu Englezi i Amerikanci.

Nekako sutra uvečer, na našim kamionima pojavile su se bijele zastave, ko predajemo se Englezima. Trebali smo položiti oružje.

Među vojnicima i civilima čulo se svakakvih slutnji od onih najgorih do onih potpuno optimističnih. Govorilo se kako je tu u blizini i Bobanova crna legija i kako se ne trebamo bojati. U blizini smo čuli pucnjavu. Međutim uskoro smo predani partizanima.

Vodili su nas u koloni oko brda a nakon vraćanja započela su i prva provociranja i iživljavanja tih bijednika, koji nas nikada ne bi uspjeli ni dirnuti da prljava politika nije umiješala svoje prste. U ratu su nas se bojali ko kuge zato su ovako i bili krvoločni prema nenaoružanim neprijateljskim vojnicima.
Udarali su iscrpljene ljude, skidali su nam odjeću, izuvali cipele. Ponašali su se upravo onako kako smo i očekivali. Ne znam tko im je bio vođa. Sjećam se jednoga ogromnog partizana koji je opsovao jednoga iscrpljenog zarobljenika jer ovaj nije poštovao red kolone, poletio je kundakom na njega i udario ga. Ovaj nije pao, pogledao ga je samo-njega pa nebo. Tog čovjeka su sutradan prvoga ubili.
Najgori su bili Krajišnici…Bože, kako su nas ti ljudi, ako su to uopće bili, mrzili!

Nitko više nije vjerovao u spas. Sjećam se ponekad me je hvatao silan bijes, u trenutku sam bio spreman ići na tenkove i cijevi zubima a opet kad bih pogledao oko sebe i vidio djecu kako tupo koračaju splasnulo bi sve pred mogućim masakrom nejakih. Vojska se nije bojala, nama je bilo svejedno. Bez puške smo svakako bili mrtvi ljudi.
Pješačio sam, ne znam ni sam koliko potpuno bos. Bijedno je bilo gledati kako se pobjednici trzaju za našu odjeću i obuću.
Umiralo se na nogama. Redom djeca, žene, vojnici. Neke su samo metar od kolone strijeljali. Smrt nam je postala najveći saveznik.

Kolona u kojoj sam ja bio dogurala je do Velike Gorice, odakle su nas gonili ko Džudije Isusa. Istim tempom, strijeljajući slabe, dotjerali su nas do Siska. Kada sam uzeo jednog dječaka pod ruku i ponio ga jer je bio potpuno iscrpljen mislili su kako sabotiram hod kolone. Dobio sam strahovit udarac nekim željezom po leđima. Pao sam a dječak se srušio pred noge koloni. Ja sam se iskoprcao u stranu a njega je kolona jednostavno pregazila.

U jednom selu pored Siska napravili su špalir od zaprežnih kola i kolonu proveli tim špalirom. Po mojoj procjeni samo je tu ostalo preko tisuću mrtvih, ubijenih ili iscrpljenošću, batinama ili metkom. Gazili smo svoje prijatelje. U tim trenucima smo se sjetili što je značila ona pucnjava kod Bleiburga. Nije to bila Bobanova legija, već su strijeljani naši vojnici koji su se tada već bili predali. Prema intenzitetu pucnjave i stankama morala je biti strahota.

Odjednom su nas pokupili i počelo je ispitivanje. Pitali bi svakoga tko je i što je. Prvi je rekao da je avijatičar. Partizan ga je udario pištoljem po čelu i on je pao. Drugi je rekao da je poštar, treći bilo što. Svaki je dobio pištoljem po čelu i pao kao posječen. Gnjev me je obuzeo kao nikada prije. Valjda radi već postojeće nade. Ni po muke da nas je postrijeljalo odmah. To smo svi očekivali. Kad je partizan došao do mene pitao me je tko sam i što sam ?
Rekao sam mu glasno i jasno-USTAŠA! Želio sam da me ubije i da zna da ga se ne bojim. Zaurlao je- Marš među bandu ! Očekivao sam zrno u leđa pa sam mu kazao –vojnik vojniku puca u grudi. Ako si vojnik pucaj odmah. Nije pucao. Samo me nijemo promatrao.

Iz Siska su nas potjerali nakon pet-šest dana. Prolazili smo kroz Popovaču, Bjelovar, Osijek, Ilok. Ni tada kao ni ranije nismo znali gdje idemo. Postali su još gori prema nama. Lakše su gubili živce, lakše su potezali i pucali. Žene su nam kod Iloka donosile kriomice hranu, pa kad bi ih uhvatili plaćale su to glavom. Vidio sam svojim očima žednog kolegu koji je u prolazu zgrabio korito za pojenje stoke i počeo piti vodu. Dobio je odmah metak u leđa.

U Palanci smo prenoćili a nakon toga otjerali su nas u Novi Sad. Jedan zarobljenik kojeg smo zatekli u logoru rekao mi je da će nas goniti za Rusiju. Preko Tise su nas otjerali u Zrenjanin a tu sam sreo jednoga Šakotu iz Ljubotića i inače nije bilo mjesta gdje nekog od širokobriježana nisam sreo. Kasnije većinu tih ljudi nikada više nisam vidio. Umirali su naši širokobriježani posvuda.
Tu su prema izgledu birali skupinu od šezdesetak ljudi. Pretučene i krvave odvajali su na stranu. Njima se nije dobro pisalo. Ja sam se dobro držao iako sam bio smršavio preko trideset kila. Nešto me vuklo. Znao sam da nikada neću pasti. Boga pitaj kako.

U skupini od nas osamsto koje su vodili preko Beograda i Niša za Trepču bili su sa mnom Ivan Šakota, Stanko Galić i Mate Lasić. Radili smo u rudniku. Radili smo u smjenama, krvavo radili i morali smo ispuniti normu. Inače su nas prebacivali u drugu smjenu. Te ljude više nikada nitko nije vidio.
U Trepči sam proveo pet dugih godina, a nakon toga su me pustili kući. Prilikom puštanja rekli su nam kako je sada narodna država i tamo gdje mi trebamo otići pa se nije igrati sa naređenjima. Kad smo napustili logor dva partizana su nas pratila. Oni su nam zapovijedali – pjevajte drugovi!

Već tada sam razmišljao ima li koga kod kuće živa, znaju li za mene? Što li me sve čeka na putu? Nas se nije tretiralo ljudima, a znali smo da nas može ubiti kad kome padne na pamet. Pri povratku Kraljevu sam sreo jednoga Blagu sa Vionice. Samo smo čekali i molili Boga da vidimo Zemun. Mi smo tada željeli samo vidjeti ponovo svoju hrvatsku pa umrli odmah. Zemun je tada bio naš konačni cilj a da ni slutili nismo kako je on u to vrijeme već nekoliko godina bio dio Srbije.
Na putu kući smo se jako smrzavali. Najveći dio puta smo propješačili. Seljaci su nas vukli u kolima. Inače svugdje je bilo ljudi koji su bili spremni pomoći. Nakon dužeg putovanja stigao sam u Mostar.
Čudno sam se osjećao kad sam vidio poznate krajeve, kada sam shvatio da sam na domak svoga doma. Miješali su se u meni osjećaji. Istovremeno mi se i pjevalo i plakalo.


- 14:44 - Komentari (3) - Isprintaj - #

Životopisi palih i nestalih
Petar (Pero) Alilović, sin Jurin (1907-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Jure Alilovića i Ruže, rođene Cvitanović, u Buhovu, 23. veljače 1907.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1941. Nestao je na Križnom putu. Oženjen.

Bože Anić, sin Nikolin (1912-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Grge Anića i Ive rođene Buhač, u Jarama, 25. prosinca 1912. Koncem 1939., sklopio je brak sa Slavkom Zlopaša, te preselio u Buhovo.
U Hrvatsku vojsku odlazi 1941. Nestao na Križnom putu.

Pero Bilinovac, sin Perin (1921-1943) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Pere Bilinovca i Ruže rođene Gilja, u Buhovu, 27. prosinca 1921.
U Hrvatsku vojsku stupa 1941. Umro je u mostarskoj bolnici 1943. Nije bio oženjen.

Vicencije (Vican) Bilinovac, sin Cvitanov (1914-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Cvitana Bilinovca i Marije rođene Kosir, u Buhovu, 05. travnja 1914.
U Hrvatsku vojsku stupa 1941. Posljednji puta viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18./19. svibnja 1945. Nije bio oženjen.

Marijan Bilinovac, sin Jozin (1924-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Joze Bilinovca i Anice, rođene Bošnjak, u Buhovu, 25. kolovoza 1924.
U Hrvatsku vojsku stupio 1942. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Marko Bilinovac, sin Jurin (1925-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1925., u obitelji Jure Bilinovca (Markanovića) i Ane, rođene Sabljić, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1943. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ante Bilinovac, sin Ivanov (1927-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1927. u obitelji Ivana Bilinovca (Markanovića) i Božice, rođene Topić, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio 1944., kao dragovoljac. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Frano Bilinovac (Pušić), sin Ivanov (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je obitelji Ivana Bilinovca (Puše) i njegove žene Ruže rođene Odak, u Buhovu, 27. travnja 1921.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Marijan Bilinovac (Pušić), sin Ivanov (1924-1943) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Bilinovca (Puše) i Ruže rođene Odak, u Buhovu, 01. svibnja 1924.
Kao civilna osoba poginuo je na Vraniću 1943. Nije bio oženjen.

Ivan Cvitanović (Marinkušić), sin Nikolin (1912-1945) Photobucket
ivan cvitanovic marinkusic

Rođen je u obitelji Nikole Cvitanovića i Anice, rođene Dugandžić, u Buhovu, 11.studenoga 1912.
U Hrvatsku vojsku stupa 1941. Nestao je na Križnom putu. Ostala tugovati supruga Kata te sinovi Marko i Ivan.

Ivan Cvitanović (Burić), sin Marijanov (1919-1946) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marijana Cvitanovića (Burića) i Šime, rođene Musa, u Buhovu, 26 studenoga 1919.
U Hrvatsku vojsku stupa 1941. Nakon okončanja rata priključuje se Skupini Križara, pod vodstvom Benke Penavića. Kao jedan od vođa "škripara" ubijen je 1947. u Brini, sjeverno od Širokog Brijega.
Nije bio oženjen.

Pero (Periša) Cvitanović (Burić), sin Marijanov (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1921. u obitelji Marijana Cvitanovića (Burića) i Šime, rođene Musa.
U Hrvatsku vojsku stupa 1941.
Posljednji puta je viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18./19. svibnja 1945. Nije bio oženjen.

Luka Cvitanović (Prusinkić), sin Šimunov (1917-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Šimuna Cvitanovića i Ive, rođene Prusina, u Buhovu, 06. siječnja 1917.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Posljednji puta je viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18./19. svibnja 1945. Nije bio oženjen.

Gojko Cvitanović (Prusinkić), sin Šimunov (1922- 1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Šimuna Cvitanovića i Ive, rođene Prusina, u Buhovu, 05. kolovoza 1922.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan (Kitan) Ćosić, sin Ivanov (1920.-1945.) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Ćosića (Martinovića) i Janje rođene Škegro (Jurišić), Buhovu, 20. siječnja 1920.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Cvitan Ćosić, sin Perin (1914-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Petra Ćosića (Jukića) i Anđe rođene Ivanković, u Buhovu, 01. travnja 1914.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Posljednji puta je viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18./19. svibnja 1945. Ostala tugovati supruga Anica, rođena Šimović, te sinovi Karlo, Ivan, i Gojko.

Marko Ćosić, sin Perin (1923-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Petra Ćosića (Jukića) i Anđe rođene Ivanković, u Buhovu, 06. studenog 1923.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Mate (Matiša) Ćosić, sin Ivanov (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1921. u obitelji Ivana Ćosića (Jukića) i Ruže rođene Korać, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Posljednji puta je viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18./19. svibnja 1945. Bio je oženjen. Otac jednoga djeteta.

Petar (Pero) Ćosić, sin Ilijin (1912-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1912. u obitelji Ilije Ćosića i Ive, rođene Musa, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942.
Nestao na Križnom putu. Ostala tugovati supruga Ivuša te kćeri; Anica, Janja i Ruža.

Marijan Ćosić, sin Miškov (1920-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1920 u obitelji Miška Ćosića i Mare, rođene Radišić, u Buhovu.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1941. Nestao na Križnom putu 1945. Nije bio oženjen.

Stjepan-Stipe Galić, sin Markov (1929-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marka Galića i Mare, rođene Pavković, u Buhovu, 25.12. 1929.
U Hrvatsku vojsku stupio koncem 1944, kao dragovoljac. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan (Ivaćko) Galić, sin Markov (1925-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je obitelji Marka Galića i Mare rođene Pavković, u Buhovu, 20. lipnja 1925.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1943. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Frano Galić, sin Markov (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marka Galića i Mare rođene Pavković, u Buhovu, 02. lipnja 1921.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Nestao je na Križnom putu. Ostale tugovati supruga Kata, rođena Ćužić, i kći Vinka.

Nikola Galić, sin Perin (1920-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Pere Galića i Ruže rođene Ćosić, u Buhovu, 08. veljače 1920.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan Galić, sin Perin (1926-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Pere Galića i Ruže rođene Ćosić, u Buhovu, 22. prosinca 1926.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1943. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Jozo Galić, sin Jakovljev (1925-1945.) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Jakova Galića i Šime rođene Ivanković, u Buhovu, 22.rujna 1925.
U Hrvatsku vojsku stupio 1943. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ante Galić, sin Ivanov (1904-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Galića i Joze rođene Jurić, u Buhovu, 27. rujna 1904.
Ubijen je kao civil na Trnu, u siječnju 1945. Bio oženjen, otac petero djece.

Pavo Ivanković, sin Matin (1925-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1925. u obitelji Mate Ivankovića i Janje (Koke) rođene Zlopaša, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupa 1943. Poginuo je na Uzarićima, krajem prosinca 1944. Nije bio oženjen.

Vinko Jurić, sin Matin (1923-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Mate Jurića i njegove žene Evice rođene Ćosić, u Buhovu, 01. listopada 1923.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Stipan Jurić, sin Matin (1927-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Mate Jurića i Evice rođene Ćosić, u Buhovu, 06. ožujka 1927.
U Hrvatsku vojsku stupa, dragovoljno, koncem 1944. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Stanko Jurić, sin Martinov (1925.-1945.) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Martina Jurića i Ive rođene Ćužić, u Buhovu, 07. listopada 1925.
U 370 grenadirsku pukovniju stupio je 1943. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Andrija Sabljić (Kuriljušić), sin Matin (1907.-1945.) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Mate Sabljića i Ruže rođene Kurilj, u Buhovu 29. studenog 1907.
U Hrvatsku vojsku stupa 1941. U svibnju 1945. zarobljen je u Sloveniji. Smatra se da je stradao na Križnom putu. Nakon njegove smrti ostala je tugovati supruga, te troje djece; sinovi Mate i Stanko (Lola), te kći Dragica.

Marijan Sabljić (Galušić), sin Matin (1923-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Mate Sabljića (Galušića) i Ruže rođene Sesar, u Buhovu, 03. ožujka 1923.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Nikola Stojić, sin Ivanov (1921-1943) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Stojića i Anice rođene Banoža, u Buhovu, 23.rujna 1921.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941.
Sredinom 1942. teško je ranjen. Od zadobivenih rana umro je u proljeće 1943., u selu Stilji, kod Vrgorca. Bio je oženjen Anicom Bubalo, sa kojom je imao sina Ivana (Čovu).

Stanko (Stankica) Stojić, sin Jagin (1913-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1916. u obitelji obitelji Jage (Jagice) Stojić i Anice, rođene Bilinovac, u Buhovu.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1941. Prema izjavama očevidaca, ranjen je u svibnju 1945., u Sloveniji. Smatra se kako je stradao na Križnom putu. Nakon njegove smrti ostale su tugovati; žena mu Iva, rođena Čerkez, te kćeri Mara, Janja i Ljuba.

Pero Topić, sin Matin (1924-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1924., u obitelji Mate Topića i Anice rođene Bilinovac, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan (Iko)Topić, sin Stipin (1922-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Stipe Topića i Lucke, rođene Stojić, u Buhovu, 02. kolovoza 1922.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942.
Posljednji puta viđen je u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18/19 svibnja 1945. Nije bio oženjen.

Slavko Topić, sin Ilijin (1912-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ilije Topića i Anice, rođene Gugić, u Buhovu, 08. listopada 1912.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1941. Nestao na Križnom putu. Ostali tugovati supruga Matija, rođ. Alilović, sin Ilija te kćeri Kata, Mila i Danica.

Frano Topić, sin Marijanov (1921-1945.) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marijana Topića i Matije, rođene Aralo, u Buhovu, 08.siječnja 1921.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941.
Posljednji puta je viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18/19 svibnja 1945. Nije bio oženjen.

Mirko Topić, sin Marijanov (1925-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marijana Topića i Matije, rođene Aralo, u Buhovu, 12. ožujka 1924.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942.
Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Marijan Topić, sin Ivanov (Lelčević) (1920-1945) Photobucket
Photobucket

Rodio se u obitelji Ivana Topića i Janje, rođene Primorac, u Buhovu, 09. veljače 1920.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Nestao na Kriznom putu. Nije bio oženjen.

Mate (Matiša) Topić, sin Ivanov (Lelčević) (1923-1945) Photobucket
Photobucket

Rodio se u obitelji Ivana Topića i Janje rođene Primorac, u Buhovu, 27.12.1923.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Cvitan Topić, sin Ivanov (1924-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana (Loke) Topića i Ane rođene Cvitanović, u Buhovu, 25. veljače 1924.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Mirko (Mirkan)Topić, sin Ivanov (1925-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1925. u obitelji Ivana (Loke) Topića i Ane rođene Cvitanović, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1943. Poginuo je na Uzarićima, u siječnju 1945. Nije bio oženjen.

Vinko Škegro (Šimovušić), sin Perijin (1924-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Pere Škegre (Šimovušića) i Kate rođene Ćosić, u Buhovu, 07. siječnja 1924.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Posljednji puta je viđen u Mariboru 18. svibnja 1945. Prema izjavama svjedoka strijeljan je u noći 18/19 svibnja 1945. Nije bio oženjen.

Ivan Škegro (Ćurušić), sin Nikolin (1923-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Nikole Škegre i Ive rođene Primorac, u Buhovu, 27. travnja 1923.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Ostala supruga i jedno dijete.

Bariša Škegro (Petrović), sin Matin (1924-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1924. u obitelji Mate Škegre (Petrovića), u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1943. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Gojko Škegro, sin Markov (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marka (Markiše) Škegre i Ive, rođene Stojić, u Buhovu, 18. svibnja 1921.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Bože Škegro, sin Perin (1914-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1914. u obitelji Pere Škegre (Petrovića) i Mare rođene Knezović, u Buhovu.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1943. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ante Škegro,sin Grgin (1922-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Grge Škegre i Eve rođene Škegro, u Buhovu, 16. siječnja 1922.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Grgo (Grgan) Škegro, sin Ivanov (1920-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Škegre (Vajića) i Lucije rođene Stojić , u Buhovu, 21. ožujka 1920.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Nestao je na Križnom putu 1945. Nije bio oženjen.

Slavko Škegro, sin Ivanov (1922-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1922. u obitelji Ivana Škegre (Vajića) i Lucije rođene Stojić, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan (Ivanda) Škegro, sin Ilijin (1924-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ilije Škegre (Vajića) i Mande rođene Stojić, u Buhovu, 08. ožujka 1924.
U hrvatsku vojsku stupio je 1942. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Jure (Jucan) Škegro, sin Ilijin (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ilije Škegre (Vajića) i Mande rođene Stojić, u Buhovu, 1. siječnja 1921.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1941.
Nestao na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Žarko Škegro, sin Markov (1920-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Marka Škegre i Danice rođene Bušić, u Buhovu, 13. siječnja 1920. U Hrvatsku vojsku stupio je u proljeće 1941. Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan Škegro (Jurišić), sin Božin (1921-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1919. u obitelji Boškana Škegre-Jurišića i Ruže rođene Bušić, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941.
Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Ivan Škegro, sin Grgin (1922-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1922 u obitelji Grgasa Škegre (Petrovića) i Janje rođene Bubalo, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941.
Nestao je na Križnom putu. Nije bio oženjen.

Jure (Jurela) Škegro, sin Jozin (1914-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Joze Škegre i Ive rođene Petrina , u Buhovu, 27. siječnja 1914.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941.
Nestao na Križnom putu. Nakon njegove smrti ostala je tugovati supruga Ilka, rođena Čolak, i sin Jozo.

Grgo (Grgica) Škegro, sin Jozin (1919-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Joze Škegre i Ive rođene Petrina.
U postrojbe Hrvatskog domobranstva stupio je 1941.
Prema iskazima svjedoka, zarobljen je krajem 1943., tijekom borbi s partizanima, u jednom bunkeru u okolici Banja Luke. Nakon čega mu se gubi svaki trag. Nije bio oženjen.

Andrija Zlopaša, sin Jozin (1912-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Joze Zlopaše i Anđe rođene Musa, u Buhovu 24. veljače 1912.
Odmah na početku rata, u travnju 1941. Andrija se, kao dragovoljac, javlja u Hrvatsku vojsku. I ako bez opće vojničke izobrazbe, u proljeće 1943. promaknut je u čin zastavnika. Završetak rata i slom NDH dočekao je sa činom satnika.

Photobucket
1.satnija 3.bojne 9.ustaškog stajaćeg djelatnog zdruga kojom je zapovjedao satnik Andrija Zlopaša

Obitelj ga je posljednji puta vidjela u vrijeme operacije "Bura" (27 siječnja 1945). Posljednji put živ je viđen kod Dravograda, sredinom svibnja 1945.
Za njim ostadoše tugovati roditelji, supruga Dragica, sinovi Slavko i Tomislav, te kći Anica. Nakon rata obitelj mu je, od strane OZNE, jedno vrijeme bila internirana u okolici Nevesinja.

Bariša (Čovo) Zlopaša, sin Franin (1913-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Frane Zlopaše i Ruže rođene Ravić, u Buhovu, 03. svibnja 1913.
U Hrvatsku vojsku stupa krajem 1941. Posljednji puta viđen je u blizini Dravograda, sredinom svibnja 1945. Smatra se da je svoj život izgubio negdje na Križnom putu. Nakon njegove smrti ostale su tugovati supruga mu Mara i kći Ruža.

Marko Zlopaša, sin Nikolin (1913-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1913. u obitelji Nikole (Nikice) Zlopaše i Ive rođene Buhač, u Buhovu.
U Hrvatsku vojsku odlazi krajem 1941. Krajem rujna 1942. vraća se po obitelj i svi skupa sele u Slavoniju.
Poginuo je na Širokom Brijegu 24. prosinca 1944. godine.
Nakon Markove smrti ostala je tugovati supruga Jurka, sinovi Milan i Mate, te kći Stojka.

Petar (Pero) Zlopaša, sin Ivanov (1919-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je 1919. u obitelji Ivana Zlopaše i Luce rođene Stojić, u Buhovu.
Najveći dio rata proveo je u Slavoniji.
Smrt ga je zatekla u jesen 1944., u blizini Slavonskog Broda. Obavljajući zadaće zaštite opskrbnog vlaka, ranjen je krhotinama avionske bombe. Od posljedica ranjavanja umro je nekoliko sati kasnije. Nije bio oženjen.

Marjan Zlopaša, sin Ivanov (1922-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Zlopaše i Luce rođene Stojić, u Buhovu, 20 siječnja 1922.
Kao dvadesetogodišnjak, odlazi na redovito odsluženje vojnog roka, nakon čega ostaje služiti u II. gorskom zdrugu.
Nakon polaganja naoružanja, sredinom svibnja 1945., gubi mu se svaki trag. Smatra se kako je život završio negdje na bezbrojnim stratištima na križnom putu. Nije bio oženjen.

Stojan Zlopaša, sin Nikolin (1923-1944) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Nikole (Nikice) Zlopaše i Ive rođene Buhač, u Buhovu 20. lipnja 1923.
U Hrvatsku vojsku stupio je 1941. Poginuo je u borbama s partizanima u Slavoniji, krajem studenog 1944. Nije bio oženjen.

Žarko Zlopaša, sin Ivanov (1923-1945) Photobucket
Photobucket

Rođen je u obitelji Ivana Zlopaše i Ive rođene Ćužić, u Buhovu, 13. lipnja 1923.
U Hrvatsku vojsku stupa u travnju 1943.
Prema izjavama očevidaca, teško je ranjen početkom svibnja 1945. kod Zidanog Mosta. Rješenjem Općinskog suda u Lištici od 05. listopada 1970. proglašen je umrlim sa datumom smrti od 16. svibnja 1945. godine. Nije bio oženjen.

Photobucket
Rješenje o Žarkovoj smrti



- 14:44 - Komentari (21) - Isprintaj - #